Pozdrav svima.
Stari blogg bivše pjesnikinje...(Bože mili, pa nije to ni tako davno bilo) još uvijek živi. Osjetila sam potrebu da ga malo bacim u osvježene dijelove.Mnogo se toga desilo. Između ostalog, moja zbirka je ugledala svjetlost dana.
Pišem još uvijek,. Kvantitativno mnogo, kvalitativno sumnjivo. Valjda će se jednom to dvoje zamijeniti.
Ovo je eto, tek onako da me ne zaboravite ;) :*
...dođe vrijeme za promjenu. Ovaj blogg se zatvara, zahvaljujem se na svim lijepim komentarima. Neću ga brisati, ali postove odsad stavljam na novi blogg
U zakutku mog uma svijetle premisli kojima nisam dala prostora ni vremena da se pretvore u riječi,. Večeras je bila topla noć, jedna od onih u kojima od miline vani teze disem. Bilo mi je hladno. Svoj sam razum prepolila, pa jednu polovinu koja nosi tvoje ime ostavila da tone kraj rijeke. Bilo je tako hladno. Oni putevi, bili su,u noći, obavijeni svjetlom, sanjivim. Mišljah da snove mogu ostvariti. O snovima misle baš oni kojima nisu ni ispunili želje na javi. Sanjala sam noći, jedan most i tvoje ruke. Sve mislim doći ćeš, u tami, naći ću te kako gledaš na zvijezde mojim očima, kako prebireš mjesec u rukama, da ga ugriješ i spustiš meni na grudi. Hladne su mi ruke. Emocionalno sam zaustavila sebe, sjenu i doba.
Ljudi kraj rijeke pregradiše slap. Jedan brzac uporno se odbacuje uvis i, osakaćen, tanak, prebija se preko grana. Žao mi ga, pa sam u mislima, polovinom barem, plakala.
Crtam profile ljudi. Gledam ih, zabavljam se linijama. Tačke mi popune prostor. Ne znam ni koliko dugo mogu da govorim jednom, kad, zašutim.
Hladno mi je večeras.
Bila je noć, jedna mrkla i posve ugodna, gotovo kao ova sad.
I ti si sa mnom brojao zvijezde. Sada, najviše, grozno je kad te u mislima predstavim cijelog. Potpunog. Jednakog. Tačkice me bodu.
Hladno je.
Nisam znala hoću li umjeti da volim. Sad znam da nisam ni trebala.
Sve me boli. Puše vjetar i rijeka je sve teža za praćenje. Hladno mi je. Grudi su mi pocijepali.
Pričaju da će jesen skoro. Otupjela sam.
Jedino su mi misli cjelovite. U njima ti mi stojiš kao riblja kost. Ne daš mi da dišem, da se pomičem. Jutros me pitaju zasto sunce sija. Pa zašto kiša pada?
Zahvaljujući dobrim ljudima, u prvom redu Mensuru Ćatiću i Danji (dahlia na blogger.ba) te Ani Maroš, moja prva knjiga pod naslovom "Vrt Kobi" bit će objavljena u septembru.
Ovim putem zahvaljujem svim ljudima koji su svojom podrškom pomogli, kao i na nesebičnoj pomoći prof. Piralica.
Od srca hvala i svima onima koji nalaze vremena za čitanje ovog blogga i njegovog sadrzaja.
umijem da plačem i da tražim trepavice po vrhovima oblaka. umijem da zarijem zjene u zemlju, umijem čak i da se smijem svemu tome (reci, to je samo provincijalizam). umijem da zarijem zube u se i žvačem sama sebe kao meso (reci, sviđa li ti se poema tipa hladnih dana u sibiru za vrijeme ofanziva) kad crvene pjege po nebu skaču kao prepelice mog druga. umijem čak i da te volim, da te predstavljam kao dvojnika u sjeni, umijem da se smijem i ohrabren skačem u duboke rovove tvojih namjera, nadajući se blizem kraju. umijem da te ne volim i mrzim, ali kvragu, znam, to je izbjegnuta bliskost.
U svakom slučaju, umijem da se smirim brojeći bodlje ježu, ili listove stogodišnjeg hrasta (kora mu je, znaš, okorjela i blago tamna, boze kakav glup spoj epiteta). umijem da se zabavim sasvim sam praveći brodiće od kartona, ili čak starog novinskog papira. umjestoda ih pustim, čekam prvu kišu, povoljnu za bijeg u krugove tvog vida. mahnemti na prozor,mislim, kao,znaćeš i nećeš...
umijem da podnosim hladnoću. nikad ne tražim kapute.kašljem, ali, što ćeš (ne govori da to je provincijalizam, ja samo mašem na strahove, pljujem na vozove što odlaze, proklinjem one što dolaze). umijem ja, oh, još kako umijem, da se zaigram sa papirima, mučno mi je ipak, od šuštanja (nešto je u njemu strašno, to je, tako jezivo prekunuta tišina)
šumovi...ššššš...
oh, umijem tako mnogo toga, najdraža, sve se nadam da ću ti to reći. vidiš, mahaću ti i večeras na prozor. kao spodoba sa hrastovog drveta ja ću ti se objesiti pod prozor i štititi te od vjetra.
ne umijem samo jedno,
i to mi ne daje mira.
ne umijem suspregnuti suze, jadni
jadni brodići.
pokvašeni od kiše, kako užasno, grozno, strah me, strah me
umrijeću na krmi!
Vis-a-vis pored mene sjedi moj dvojnik. Ja ga gledam i mislim o njemu. Ja ga poznam, i volim. Hoću da ga zagrlim. Jer ga, kažu, trebam najviše voljeti.
Stisnem. Hladno staklo. Povratih dušu.
On kaže sapomouzdanje je stvar kompromisa.
Šesta
Sa snovima se dešava slično kao i sa ljudima. Nedosanjani se ne pričaju, nepomični se ne sjećaju. Sve se svodi na prepričavanje, koje se pogrešno tumači ili nudi na prodaju neiskusnom. Mrzim, stoga, kad mi prepričavaju djetinjstvo, uspoređujući ga sa još nepopijenim Kalom. Gotovo je, sasvim svršeno, snovi se više ne proizvode.
Napokon, i snovi su ljudi? Takve više niko ne proizvodi.
Postoje noći koje tako jako odzvanjaju, kao prizvuk lajanja pasa u avliji. Ona se pronosi i navire kroz micanja mojih udova, nisam toliko svjesna nje koliko njene moći nada mnom. Sloboda je sličnja njoj, kao svijest o dopiranju nečeg uprizorenog i duboko svog, mnogostruko rasutog po ivicama avlijske ograde. Noći se tako snažno, bezdušno glasaju, sa niskama laveža i neugodnim večernjim mirisima. Ne znam od čega niti koliko brzo, ali desi se često da u takvim noćima, gledajući neku djecu izvajanu od oblaka prašine i dimne zavjese komšijskog vrta gledam kao svoju. Napune mi se oči suzama. Njihove su sitne, prorezima slične, od jednog do drugog kraja u svojoj slobodi. Zajašu tako zrak koji pronosi miris kruha, a meni se sve čini da trenutak dijeli moju avliju, zaključanu sa trideset i tri brave i još četrdeset sedam vrata, od pucanja.
Dese se noći sa mirisima koji klikću, sa djecom koja se rađaju tiho i neopaženo kao ptice u gnijezdu među grmom kupina. Te noći, strasne i strašne u jednakoj mjeri, lijepe za se miris plijesni i lakiranih vrata. Slatkiši i šerbe na uglu mog djetinjstva, okrugle žute pogačice sa mjesečevim sjajem, tihi san u smijehu.
Tih me noći plač mori. Sjednem u kadu i pratim krugove svjetla. Ne znajući, oči mi bivaju vodenaste.
Desi se...
Pričaj mi
vidjeću jednu dugu
razdvojenu u nijanse.
Vidjeću ti oči.
I bit ćemo udvojene sjene
šutanje.
svod.
Ovo je moja percepcija realnosti imaginarnog, proplanci podno planina Vječnosti...
Molim Vas da ne ostavljate više reklame za svoje blogove u komentarima. Također, ukoliko uđete u ovaj Svijet, niste obavezni ostavljati tragove.
Pustite da Život teče i pratite svoj Tok...
